Kako je nastala i zašto je nestala “tiki-taka”

Vršeći analizu eksplozije i implozije legendarne nogometne filozofije, super-uspješne „tiki-take“, teško mi je biti nepristran, s obzirom na to da sam svojedobno gajio mazohistički stav prema stilu igre Barcelone i Španjolske nogometne reprezentacije.

Koliko sam se god divio kratkim pasovima tehnički potkovanih igrača, kombinatorici, visokom presingu i tom avangardnom nogometnom pokretu, toliko sam osjećao prijezir prema zamornoj dominaciji La Furije Roje na reprezentativnom levelu i Blaugrane na klupskom.

Uopće mi nije žao što je ovaj stadij nogometnog razvoja već pomalo u ropotarnici povijesti.

Korijeni tiki-take

Nogometni povjesničari tragove tiki-take nalaze u Gelsenkirchenu, tijekom dominacije Schalkea njemačkim nogometom kasnih tridesetih godina 20. stoljeća, a taj se stil kolokvijalno nazivao Schalker Kreisel, i naravno u Amsterdamu sedamdesetih gdje su Rinus MichelsJohan Cruyff i Ajax svojim „totalnim nogometom“ poharali svjetski i europski nogomet.

Nitko prije Cruyffovog Ajaxa i Nizozemske reprezentacije nije igrao tako visoki presing prilikom izgubljene lopte, a pogotovo se nije nikada ni vidjelo, a ni ponovilo, da svaki igrač u sustavu može igrati bilo koju poziciju. Odlaskom Cruyffa u trenerske vode, prvo u Ajax 1985., a kasnije u Barcelonu 1988., dolazi do stvaranja nogometnog hibrida.

Legendarni Nizozemac pravi revoluciju u Barceloni, posrnuli klub diže iz pepela i u svom 8-godišnjem mandatu stvara „Dream-Team“, i osvaja četiri La Lige zaredom, Ligu Prvaka, Kup pobjednika Kupova, jedan Copa del Rey i četiri Superkupa Španjolske. Pored svih naslova, Cruyff u DNK Barcelone ugrađuje Ajaxov ofenzivni sustav 4-3-3 , formirajući nogometni inkubator, školu nogometa La Masiu.

La Masia kasnije postaje inkubator igrača, štancajući kao na traci omalene tehničare, kao stvorene za pozicijski nogomet. Simbioza Barcelone i Ajaxa nastavlja se u godinama nakon Cruyffa, angažmanom, također bivšeg trenera Ajaxa, Van Gaala i velikog Franka Rijkaarda koji su nastavili Cruyffovim putem.

Guardiolina era

Rijkaardova i Ronaldinhova mašinerija je sredinom prvog desetljeća ovog tisućljeća igrala apsolutno najljepši nogomet u Europi što je kulminiralo osvajanjem Lige Prvaka 2006.

Nažalost za Katalonce, Ronaldinho se poželio momačkog života i nakon što je osvojio sve moguće trofeje, došlo je do pada u igri nasmijanog Brazilca, a Barcelona je prepustila primat Real Madridu u La Ligi.

Rijkaard odlazi, a na užarenu klupu sjeda bivši veznjak Rome, Brescie i same Barcelone, Josep Pep Guardiola. Pep odmah radi nepopularan potez, rješava se brazilskog čarobnjaka Ronaldinha, Portugalca Deca i nekolicine igrača, a ključeve igre daje MessijuXaviju Iniesti.

I onda kreće show. Guardiolina Barcelona težila je posjedu, i to žestokom posjedu, bekovi su bili jako visoko, obrana skoro na centru, a veznjaci i napadači su cijelo vrijeme stvarali trokute na terenu, odigravajući iz prve i tako bauštelski umarali svoje suparnike.

Posjedom su ubijali svoje suparnike, praktički igrajući futsal na velikom terenu, a Lionel Messi i njegovi partneri, HenryEtooIbrahimovićPedro David Villa su na krilima tog posjeda u svakoj utakmici imali sedam do osam matnih situacija.

Guardiola u premijernoj sezoni 08/09 osvaja nevjerojatnih šest trofeja, a u svojoj eri uzima 14 od 19 mogućih naslova. Guardiolin stil utkao se u pore Španjolske reprezentacije, pod paskom Aragonesa i del Bosquea, a ‘Barcelona bez Messija’ osvaja Euro 2008. i Euro 2012. te Svjetsko Prvenstvo 2010.

Dok je Barcelona imala faktor Messi, koji je bio na svom vrhuncu, La Furia Roja je igrala jednu malo rigidniju verziju tog stila. Dodavali su se beskonačno, a svoje suparnike su lomili najčešće jednim golom prednosti, te su mnogi kritičari igru Španjolske nazivali dosadnom, negledljivom itd.

Zanimljivo je da su u nokaut fazi u Južnoj Africi, sve utakmice pobjeđivali s 1-0, a na prvenstvu su postigli samo osam golova, a najgore je to što su te utakmice bile među najdosadnijima na turniru. „Barcelona je postala svjetski prvak, a ne Španjolska“ izjavio je tadašnji predsjednik Barcelone, Joan Laporta, što nije daleko od istine.

Čak sedam igrača iz Barcelone je igralo u prvom sastavu finala protiv Nizozemske. „Jalova Španjolska“ bila je sušta suprotnost od Messijeve družine, koja je nastavljala gaziti u La Ligi, a sezone 10/11 ponavlja uspjeh iz 08/09. Ponovo su došli do trona Lige Prvaka, a finale na Wembleyu, protiv Fergusonovog Manchestera spada u red najboljih utakmica Barcelone svih vremena.

Messi se rugao protivničkim braničima, zabijao po 50-60 golova po kalendarskoj godini, i Argentinac je, uz dužno poštovanje svima, bio glavni razlog zašto je cijeli svijet ‘slinio‘ za Blaugranom.

Mourinho penicilin?

Ipak, nije sve bilo divno i krasno. Iz ove perspektive, pitam se, pa kako ova generacija Barcelone nije postala nogometni Chicago Bulls, u prijevodu, kako nisu mogli spojiti tri ili četiri Lige Prvaka zaredom, s obzirom na dominaciju posjeda, formu Messija i „Chicagovski“ uspjeh Španjolske reprezentacije.

U nokaut fazi Lige Prvaka, svako polufinale u Guardiolinoj eri bila je muka, opsada gola protivnika, ali želja ‘ušetati se u gol’ koštala je dva puta Barcelonu finala.

Najeklatantniji primjeri su Mourinhov Inter 2010. i Chelsea 2012., a polufinala 2009. i 2011. obilata sudačka pomoć kontra Chelseaje i Mourinhovog Reala su pokazali put da ova filozofija ima mane.

Special One je „parkiranjem autobusa“ uspio preživjeti i igrača manje s Interom na Camp Nouu, a dvije godine kasnije, Chelsea, također s igračem manje, uspijeva bunkerom doći do finala. Paradoksalno, dva gola Ramiresa Torresa su bili jedini udarci Chelseajea prema vratima Barcelone, naspram bezbroj Barceloninih šuteva prema Čechu.

Jose Mourinho je dolaskom u Madrid uspio prekinuti Barcelonin niz naslova u La Ligi, legendarnim osvajanjem 100 bodova u sezoni 2011./2012., a to je sigurno najveća referenca u Joseovom CV-u.

Pad?

Pepovim neslavnim odlaskom iz Barcelone, a dolaskom njegovog pomoćnika, pokojnog Tita Vilanove, stil igre je ostao manje-više isti, i dalje su svoje suparnike gušili visokim posjedom, a taj posjed je zanimljiv zbog jednog ‘fun facta’.

Naime, Barcelona je čak u 317 utakmica zaredom, od 2008. do 2013. imala veći posjed od svojih suparnika, do utakmice La Lige s Rayo Vallecanom.

Iako su te sezone vratili naslov Primere, doživjeli su povijesni debakl protiv Heynckesovog Bayerna u polufinalu Lige Prvaka. Čak 7-0 u dvije utakmice. Ali, kako je to Bayern napravio? Postavivši se čvrsto, u dva bloka, i napadajući visoko Barcelonine stopere, markirajući starom taktikom „igrač na igrača“ Xavija, Iniestu, Busquetsa i Messija, te koristeći visinu svojih igrača, Bayern je razotkrio sve mane pročitane tiki-take.

Zanimljiva je bila utakmica na Allianz Areni, jer je Barcelona djelovala ispuhano, bezidejno, iako su i dalje „vezali“, nedostatak okomitosti prema vratima Neuera ostavio ih je bez šanse u toj utakmicu.

Ta utakmica je bila okidač za promjene u filozofiji najtrofejnijeg katalonskog kluba. Ali, vratimo se malo na Furiju.

Del Bosque i družina su uzeli Euro 2012., ali forsiranje španjolskog izbornika igre 4-6-0, bez napadača, sa Fabregasom kao isturenim donijela je salve kritika Španjolskom izborniku. Iako je danas ‘lažna devetka’ sastavni dio uspješnih timova, rijetko je tko ikada koristio klasičnog veznjaka, tipa Fabregasa, u vrhu napada.

Premda ja Messi igrao tu ‘lažnu devetku’ u Guardiolinom sustavu, neusporedivo je komparirati Messija i Cesca Fabregasa. Na Kupu konfederacija 2013., Španjolci su doživjeli prvi ozbiljniji poraz u Del Bosqueovoj eri, domaćin Brazil ih je svladao 3-0, a tu utakmicu možemo usporediti s uspjehom Bavaraca protiv Katalonaca.

Kontranapadi su bili Ahilova peta Španjolaca na Maracani. Ovaj poraz je bio samo uvod u detronizaciju La Furije Roje na Svjetskom prvenstvu 2014.

Zloglasnih 1-5 protiv Oranja i 0-2 protiv Čilea imali su jednu zajedničku crtu. I Nizozemci i Čileanci su igrali 5-3-2 što se pretvaralo u 3-5-2, čime su u obje utakmice protiv momčadi s Pirinejskog poluotoka, Nizozemci i Čileanci u sredini terena brojčanom nadmoći naprosto pretrčali i nadjačali neprepoznatljive Xavija, Silvu, Busquetsa i Iniestu.

Nizozemci su bili još brutalniji, na čelu s vizionarom Van Gaalom, koji su ih pored svega, i na krilima Arjena Robbena, dobrano kontrirali.

Nova Barcelona, novi Pep i stara Španjolska

Guardiola je nakon godinu dana pauze, preuzeo Bayern Munchen i odmah je odlučio porušiti sve Heynckesove mostove, i graditi novi Bayern po uzoru na svoju i Cruyffovu Barcelonu.

To je, mora se priznati, izgledalo vrlo dojmljivo, pogotovo u prvenstvu, gdje nisu imali konkurencije. Međutim, ‘Mala Barcelona‘ je tri godine zaredom zapinjala u polufinalu upravo protiv Španjolskih giganata – Reala, Barcelone i Atletica.

Pep je bio meta njemačkih medija zbog pretvaranja, možda najboljeg svjetskog beka , Phillippa Lahma, u prosječnog veznjaka, a pogotovo zbog eksperimenata u najelitnijem europskom natjecanju.

U suštini, iako je Bayern igrao veoma nalik Barceloni, osnovna je razlika bila ta što u zadnjoj trećini ipak Bavarci nisu bili toliko ubojiti kao Messi, Villa, Pedro i ostali Barcini velikani.

Robben, RiberyLewandowski Muller su po svojim navikama prilično različiti od navedenih igrača i u okršajima protiv Španjolaca, Real ih je najboljom tranzicijom svijeta u tom trenutku ubio u pojam, Barcelona svojom okomitosti i Messijevim „final-touchom“, a Atletico starim dobrim „autobusom“.

Pep se kasnije čak i javno odrekao Tiki-Take. Dok je Bayern copy-pasteao crveno-plave, Barcelona je otišla u drugom smjeru. Gerardo „Tata“ Martino je počeo tražiti izravnija, jednostavnija rješenja u igri, pokušavajući smanjiti broj nepotrebnih pasova, neuobičajeno, preskakanjem igre, ali to nije dalo očekivane rezultate, jer sezone 2014. su ostali bez ijednog naslova, a igra se suviše oslanjala na genijalnost Messija.

Godinu dana nakon, dolaskom trenera, kao što sam ga često nazivao ‘Navijača’ Luisa Enriquea, Urugvajca Suareza i našega Rakitića te bumom Neymara, Barcelona je ponovo osvojila sve što se moglo osvojiti.

Trojac MSN je postigao 122 gola u sezoni, a više se nije težilo posjedu, nego politici, ‘dodaj čim prije Neymaru i Messiju‘, a ubojica Suarez je bio nemilosrdan.

MSN Barcelona te Luis Enrique i pogotovo Ernesto Valverde su završili politiku Cruyffa i Guardiole totalno se odrekavši starog stila, a Pep je na klupi Cityja počeo tražiti neka nova, jednostavnija rješenja.

Lažna devetka, sweeper-keeper, veznjak na poziciji stopera, ofenzivno krilo na beku, totalni nogomet, svi ovi čimbenici ostaju u naslijeđu velikog, kao što ga je nazvao Argentinac Jorge Valdano, ‘nogometnog Stevea Jobsa‘ Pepa Guardiole.

La Masia je trenutno u hibernaciji, zbog čega izdavanje novih nogometnih velikana je na loadingu. Ostatke ‘tiki-take‘ smo gledali na Euru 2016. i Mundijalu 2018., opet u dresu Španjolske, ali TalijaniHrvati Rusi su pokazali da je ta, legendarna filozofija nogometa, bar u ovom trenutku, stvar prošlosti.

 

Kvadrat63info.org

Facebook Comments
0
HIG365 - Kvadrat 63 info
hrCroatian
hrCroatian